Autorka: Milica Koprivica

Kada smo deo društva i osećamo se prihvaćeno, tu sigurnost često uzimamo zdravo za gotovo. Pripadanje je tada tiha, gotovo nevidljiva osnova svakodnevice. Međutim, u trenucima kada ono izostane, kada se dete ili odrasla osoba oseti odbačeno, nevidljivo ili nedovoljno dobro, malo je stvari koje postaju važnije od potrebe da budemo viđeni i prihvaćeni baš takvi kakvi jesmo.

Osećanja nedovoljnosti, stida i straha vrlo rano postaju deo našeg unutrašnjeg sveta. Ona često deluju tiho, ali snažno, i mogu biti pokretači različitih strategija koje osmišljavamo kako bismo se zaštitili od izrugivanja, odbacivanja ili izopštavanja iz grupe. Deca, jednako kao i odrasli, traže načine da se prilagode, da se ne ističu previše, da sakriju ono što misle da ih čini drugačijima. U tom procesu često zaboravljamo koliko su razumevanje, blaga reč i osećaj da nismo sami zapravo lekoviti.

Priča o Bageru Rakiću nastala je iz dva duboko lična i povezana razloga. Prvi je ljubav malog Alekseja prema teškoj mehanizaciji, a posebno prema bagerima — snažnim, bučnim mašinama koje u njegovim očima imaju karakter, emocije i snagu da menjaju svet. Drugi razlog proistekao je iz potrebe da se deci, kroz jednostavan i njima blizak dijalog, ponudi prostor u kojem će čuti i osetiti koliko su razgovor, razumevanje i podrška važni.

Kroz razgovore Bagera i Meseca, deca imaju priliku da se susretnu sa temama prijateljstva, različitosti i prihvatanja. To je priča o tome kako i jedno neobično drugarstvo može biti sigurno mesto, kako topla reč može umiriti strah, i kako neko ko nas sluša i razume može imati presudan uticaj na način na koji doživljavamo sebe. Bager Rakić ne nudi gotova rešenja, već otvara prostor za razgovor — između dece i odraslih, ali i unutar samog deteta.

Ova priča nastala je iz želje da se mališanima pošalje jasna, ali nežna poruka: da nisu sami, da je u redu biti drugačiji i da svako od nas zaslužuje mesto u svetu u kojem se oseća prihvaćeno, viđeno i vredno.