Kao radoznali učenik seoske škole na Staroj planini, dala sam sebi zadatak da pročitam sve knjige iz male školske biblioteke smeštene u dva ormana i to sam učinila već do petog razreda. Neke knjige nisam baš razumela, ali važno je da sam ih čitala, ponekad krišom, jer su moji bili ubeđeni da preterujem i da toliko čitanje nije dobro za oči. Posle mi je knjige iz grada, iz velike gradske biblioteke, donosio teča. Mirisale su nekako drugačije i tajanstvenije. Knjige su uvek bile pored mene i sa mnom i kao crna ovca u svojoj porodici, u kojoj i nije bilo velikih ljubitelja čitanja, odrastala sam u svom malom svetu koji je u mojoj glavi, izgrađen mojom maštom, bio ogroman i beskrajan, dve hiljade milja ispod mora i dve hiljade milja iznad oblaka...

                Onda se iznenada, i danas ne znam da objasnim kako, pojavila potreba da i sama nešto zapišem i počela sam da pišem. Svaki dan. Po malo. Za sebe. Uz neku posebnu strepnju i radost. Piskaralo...njima, kako je čitanje divna avantura i kako učeći decu da pišu pesme i priče, jednoga dana i ja sam odlučila da napišem domaći zadatak i počela sam da pišem „u dečjem fazonu”. Ja kao učitelj odjednom sam postala učenik svojih učenika i moji učenici su lepom peticom ocenili moje prve pesme. Posle su na tu peticu dodali zvezdicu, jer su počeli te pesme da recituju, pošto se, kako su mi govorili „prepoznaju u njima”. 

                Moja pisanija za decu počela su da žive svoj poseban život preko društvenih mreža i odlazila su na sve strane. Onda sam skupila hrabrost, spakovala ih u knjige i nastavila da pišem... daleko, u selu na Staroj planini...

                A onda je došla „Pčelica”... kao bibliotekaru jedna od najvoljenijih izdavačkih kuća.

                Jedan susret i razgovor na Sajmu knjiga, jedno drugarsko guranje u leđa drugarice: „Pokušaj!” i hrabrost da pritisnem kursor na komjuteru i pošaljem rukopis romana „Kada i Sunce mjauče”. 

                Prva dobra vest stigla je preko Fejsa u busu za Zagreb gde je trebalo da imam ozbiljno izlaganje na ozbiljnoj bibliotečkoj konferenciji – „Vaš roman ulazi u izdavački plan za sledeću godinu!” Radost! Neopisiva radost... Ne poznajem nikog oko sebe, a htela bih da vrištim, da izljubim šofera i stariju ženu što drema na sedištu ispred mene!

                A htela sam, mnogo sam htela da priču o mački i bolesnoj devojčici pokažem svetu, jer sam je pisala srcem i suzama, koje sam pretvarala u osmehe... Bolest mora da se pobedi. Toliko dece MORA da pobedi bolest... Meni dragi ljudi borili su se sa užasnom bolešću hrabro. Možda im je teško da pričaju. Možda priča više boli nego bolest sama, zato sam stvorila Žaki, posebnu mačku sveznalicu i Nedu, devojčicu koja igra na kiši...

                Bezobrazna korona je usporila život knjige, pa i mog Sunca koje mjauče. Fale mi susreti s decom, priče o čitanju, igra, htela bih da otpevam pesmu o knjizi koju sada pevušim samo sebi... Volela bih da se svi zajedno smejemo i radujemo životu.  

                U celoj ovoj priči mnogo su mi pomogli drugari bibliotekari koji su prvi čitaoci rukopisa moje knjige – Nadica, Milica, Bojana, Marijana, Violeta, Biljana, Jasmina, Vesna, Albena, moj mili drug Miloje i divna Jasminka... Lepo je kad te drugari guraju. Siguran si, baš onako siguran kao kad te knjige guraju napred.


Elizabeta Georgiev