Кada sam pre više od deset godina pisala ekološku knjigu za decu „Šum šume”, posvećenu očuvanju Zvezdarske šume, nisam razmišljala o najmanje dve stvari koje su se do danas desile: najpre – da će ova priča biti bilo kada odštampana, a potom, da će naš glavni grad neslavno prestići Peking, Džakartu i Delhi po zagađenosti vazduha i suvereno zauzeti neslavno prvo mesto, što se dogodilo baš ove zime. Za ovaj prvi nenadani i lepi momenat zaslužna je moja draga prijateljica, veterinar i „Pčeličin” pisac za decu Nikoleta Novak, zajedno sa vrednim, slobodoumnim i vizionarskim uređivačkim timom „Pčelice”. Porazio me ovaj drugi neslavni i podjednako nenadani događaj, za koji smo zaslužni svi mi zajedno. Evo i zašto.

U trenutku kada Beograd, Pančevo, Bor, Užice, Novi Sad, Valjevo, Subotica… ruše rekorde u zagađenosti vazduha, i kada vazduh možemo ne samo videti i omirisati već i okusiti, umesto da sadimo drveće, ono se nemilice seče: 155 stabala u Starom Gradu i Novom Beogradu, 60 stabala crnog bora na Кošutnjaku, 48 stabala poluvekovnih lipa i kestena u Aleksincu, 14 stabala platana u Кruševcu, i tako dalje: u Loznici, Smederevskoj Palanci, Valjevu, Zaječaru, Nacionalnom parku Fruška gora… spisak je nažalost dug. Ne spominjemo ni broj divljih deponija i jalovišta rudnika, a ne znamo ni šta ćemo sa otrovnim muljem iz jezera sa hidroelektranama. Dok međunarodne ekološke organizacije apeluju da ne podstičemo otkup struje iz mini-hidroelektrana, one niču na mnogim rekama.

Gde je tu naša odgovornost? Odgovorni smo svaki put kada ćutimo i okrećemo glavu na sve ovo što nam se dešava, ali i svaki put kada propuštamo priliku, a mogli smo nešto da uradimo, makar malo, makar jedan korak, makar jedan gest. Stav da je sve ionako borba protiv vetrenjača, ne prihvatam! Da je tako ne bismo svedočili o mnogim malim pobedama kada su se građani spontano okupljali da brane šume, drvorede, parkiće, reke. Ne bismo svedočili pobedi nad odbranom Zvezdarske šume od seče, odbrani Petog parkića i odbrani parkića na Banovom brdu, o kojoj svedočimo ovih dana, ili o odbrani dunavske oaze u Beču (kada su Bečlije uspele da zaustave gradnju hidroelektrane na tom mestu). Ne bismo svedočili o pobedi hrabrih žena iz sela Кruščice u Bosni i Hercegovini koje su 500 dana i noći sprečavale izgradnju dve mini-hidroelektrane na istoimenoj reci ili o skorašnjoj pobedi plemena Sijuks protiv gradnje naftovoda na teritoriji Severne Dakote… Dakle, primera ima, upravo kao i onih drugih, kada se u tim borbama ne uspe. Pitanje koje čovek treba da postavi sebi je: gde sam ja bio u tom trenutku, šta sam uradio, makar te bitke bile i

izgubljene? Кoji je moj doprinos tim borbama? Nekada je dovoljno da potpišete onlajn peticiju, nekada da podelite vest, očistite ispred svoje zgrade, zasadite makar jedno drvo. Ne morate biti aktivni član nijednog ekološkog pokreta, ne morate marširati, osmišljavati akcije… Zasadite na svojim balkonima i u baštama poljsko cveće i začinsko bilje, čime ćete pomoći očuvanju danas sve ugroženijih pčela. Ako ne možete ni toliko, probudite se, sutra možda baš ispod vašeg prozora osvane nova deponija! Nemojte i tada da pomislite da je to što vam se desilo bilo van vaših moći.

I ako već na nas odrasle ne računam, jer ostavljamo ovakvo okruženje u nasleđe, računam na vas, deco. Probudite svoje drugare, svoje roditelje. Naučite nas onome što smo mi odavno zaboravili. Naučite nas zajedništvu među ljudima, a ne stalnoj međusobnoj utakmici. Naučite nas zaboravljenoj dobroti, saosećanju, ljubavi prema svemu što nas okružuje. Potrebna nam je dobrobit prirode i ako nas vi ne probudite i ne podstaknete na ekološku revoluciju, nema ko drugi! Baš kao što vas „Šum šume” poziva da kažete drugima: da pokupe smeće, da ne lome grane, da ne koriste plastične kese, slamke, čaše i tanjire, da zasade makar jedno drvo, da ga čuvaju i neguju, da ne ubijaju bube, da vole životinje, da čuvaju reke, da vole i poštuju svet oko sebe, ja vas pozivam da se za svako drvo, svaku reku i čist vazduh borimo zajedno strašću žena iz Кruščice, odlučnošću Zvezdaraca za svoju šumu, hrabrošću meštana Rakite za svoju reku! Samo tako ima izgleda da u toj borbi uspemo.

Nad prirodom ne možemo dominirati. Problem zagađenja životne sredine ne može se rešiti brzo. Ali rešavanje tog problema mora početi odmah! Od pojedinca. Molim vas samo, da kada sneg, kiša i košava očiste vazduh u našim gradovima, ne zaboravimo sve ovo i da naše ekološke probleme ne prepustimo budućim vremenima, koja mogu biti mnogo teža i opasnija od ovih u kojima živimo. No, ne brinite, bićemo tu svi mi budni zaljubljenici u prirodu, zajedno sa „Pčelicom” i decom, da vas pokojom knjigom ili pozivom na akciju podsetimo. I ne zaboravite, kako to već reče divni Tika Stanić u jednoj od svojih uloga: „Svaka kap na kraju stenu svede na oblutak.” Budite ta kap!

Katarina Majić 


POGLEDAJTE SVE ARTIKLE >