Autor: Aleksandra Bojović

    Iz Izdavačke kuće Pčelica stiže nam novi roman za tinejdžere – Boje drugarstva, autora Gorana Markovića.

    Imajući u vidu da je Goran Marković više od dve decenije aktivno prisutan u svetu književnosti za decu kao uspešan izdavač, a poslednjih godina i kao autor problemskih i vaspitno-edukativnih slikovnica, uopšte ne čudi njegov autorski iskorak u kompleksniju formu kao što je roman. Nije to samo dokaz spisateljske evolucije, već istinske potrebe za složenijom formom koju u ovom slučaju diktira tema. Njegov roman Boje drugarstva rezultat je dugogodišnjeg bavljenja pedagoškim radom, najrazličitijim temama u književnosti za decu, ali i upućenosti u aktuelne probleme populacije tinejdžera. Na taj način, Marković je stvorio roman koji vrlo živo, autentično i, što je najvažnije, otvoreno oslikava život današnjih tinejdžera progovarajući o njihovim alarmantnim problemima: diskriminaciji, predrasudama, i vršnjačkom nasilju. Bez isključivosti i jednodimenzionalnog predstavljanja realnosti, iz romana prosijavaju kao suprotnost problemima i njihova moguća rešenja: tolerancija, razumevanje, prijateljstvo i ljubav. Međutim, ovaj roman, oslobađajući se tabua i nasleđenih predrasuda, a u želji da stvori realnu pozadinu ovih problema, kreira mnogo širi ambijent u kome se i odrasli lako mogu prepoznati kao akteri nekih situacija i događaja.

Tema romana Boje drugarstva je diskriminacija i sa njom usko povezano vršnjačko nasilje. Ako je jedan od zadataka književnosti, a posebno književnosti za decu i mlade, prepoznavanje problema stvarnosti i preventivno ukazivanje na njih, onda je ovaj roman ispunio taj zadatak. Naime, glavni likovi i naratori romana Boje drugarstva su Viktor i Marko. Oni su kreirani po principu suprotnosti. Dok je Marko tipični tinejdžer sa još tipičnijim školskim i ljubavnim problemima, kao opštim mestom života svakog tinejdžera, njegov drug Viktor je po mnogo čemu specifičan. Viktor se, za razliku od Marka koji trenira fudbal, bavi modernim plesom; on ima suptilne i elegantne pokrete, koji se tumače više kao ženski nego muški, i Viktor voli ljubičastu boju. Kada je Viktor kupio ljubičasti ranac, eksplodirao je balon stereotipnih predrasuda i konzervativne podele na muške i ženske boje, muško i žensko ponašanje, a on je postao predmet diskriminacije i vršnjačkog nasilja samo zato što se usudio da bude drugačiji. Za razliku od nasilnih vršnjaka sa nasleđenim zabludama i predrasudama prema drugačijima od sebe, Marko je prihvatio Viktora sa svim njegovim specifičnostima. Međutim, i taj odnos se razvijao i menjao. U romanu je data evolucija Markovog lika, njegovo postepeno menjanje, pronalaženje i definisanje ličnih emocija i stavova kroz upoznavanje Viktora. Upravo na Markovom primeru dat je recept za prevenciju diskriminacije: da biste razumeli druge, morate ih upoznati. Ako se taj neko razlikuje od vas, to znači da se i vi razlikujete od njega.

Pored Marka i Viktora u romanu Boje drugarstva prisutna je čitava galerija likova: tinejdžeri, njihovi roditelji, nastavnici, bake i deke. Iako je akcenat na vršnjačkom nasilju, logično je da se zapitamo kako je do njega došlo. U romanu je to pitanje sasvim suptilno, ali nedvosmisleno jasno postavljeno. Ne rađaju se deca sa predrasudom o muškim i ženskim bojama, poslovima, ponašanju... Oni ih uče od odraslih, jer su takvi stereotipi prihvaćeni u društvu kao dobri i poželjni. Znači – diskriminacija i vršnjačko nasilje su mnogo širi i ozbiljniji socijalni problem, čije je poreklo u tradicionalnim tabuima. Autor je vešto i sa uporištem u psihološko-socijalnoj motivaciji predstavio likove. Pored Marka, čiji je lik od početka do kraja prikazan u procesu svoje evolucije i emocionalnog sazrevanja, i Viktora, koji pokušava da shvati sebe, svoje emocije, ali i da se izbori za mogućnost ostvarenja u društvu koje ga ne prihvata, najupečatljiviji i najuspeliji lik je nasilnik Slaven. Isprva građen kao tipični alfa-mužjak, Slavenov lik nam na kraju potvrđuje pravilo da žrtve nasilja i same postaju nasilnici. Iako nije prisutno kao tema, porodično nasilje je provučeno kao važan motiv koji objašnjava Slavenovo ponašanje. I pored toga što se predstavlja kao dominantan i samouveren, on je samo jedan preplašeni dečak i sam žrtva nasilja, ali ne vršnjačkog nego porodičnog. Iako je Slaven glavni negativac u romanu, njegov lik nije prikazan jednodimenzionalno i apsolutno negativno. Kao i u stvarnom životu ni ovde ne postoje apsolutni heroji i apsolutni antiheroji, nosioci isključivo pozitivnih i isključivo negativnih osobina. Pored toga što čitaoci mogu razviti izvesno razumevanje i opravdanje za Slavenovo negativno ponašanje, jer je i sam žrtva nasilja, ovaj lik stiče simpatije čitalaca u jednoj od završnih scena u romanu, u kojoj pokazuje izuzetnu hrabrost i požrtvovanost. U trenutku kada je Viktor bio u realnoj životnoj opasnosti zbog svoje nepromišljenosti i opsesije, Slaven mu je nesebično pritekao u pomoć. Tim postupkom on je pokazao dobrotu koja u njemu postoji, ali i osvešćenje da su stvari otišle predaleko.

Dominantan ženski lik u romanu je Tamara. Ona je pametna, lepa i popularna devojčica, ali isto tako i pravdoljubivo impulsivna, otvorena i zaštitnički nastrojena prema Viktoru, koji joj je prijatelj i partner u plesnoj školi. Ljubav koja se rađa između nje i Marka nije samo neizostavni deo zapleta karakterističnog za tinejdžerske romane, to je jedan od pokretačkih motiva koji utiču na promene u Markovom liku. Zbog Tamare i želje da joj se svidi, Marko nastoji da postane bolji: počinje da čita knjige, trudi se da popravi svoje govorne sposobnosti, jer je svestan nesposobnosti iskazivanja emocija i misli, trudi se da bude bolji đak. Ali, Tamara je i glas razuma koji ga osvešćuje u odnosu prema Viktoru ukazujući mu na neophodnost prihvatanja i poštovanja različitosti. Bilo je dovoljno da u njemu samo probudi taj humani osećaj da bi se pokrenula nezaustavljiva dobrota kojom zrači Markov lik.

Kompozicija romana Boje drugarstva zaslužuje nekoliko reči, jer pored toga što je zanimljiva i dekorativna, ona nam prenosi i neke druge informacije. Naime, roman je podeljen na poglavlja, od kojih svako počinje kontrastnom rečenicom u odnosu na poslednju rečenicu prethodnog poglavlja. Npr.: Ja ne volim ljubičastu boju. / Ja volim ljubičastu boju. Voleo bih da sam kao Marko. / Ne bih voleo da sam kao Viktor. Pored toga, Marko i Viktor su pojedinačni naratori, čije se priče smenjuju u svakom sledećem poglavlju stvarajući kompletnu sliku onoga što se dešavalo. Značenjski smisao kompozicije zasnovane na ovakvom kontrastnom smenjivanju prvih i poslednjih Markovih i Viktorovih replika svoj pun kapacitet ostvaruje u poslednjem poglavlju. Naime, njihove poslednje replike se slivaju u jednu: Ti si moj najbolji drug. / I ti si moj najbolji drug. Na taj način se postiže poenta evolucije njihovih likova i njihovog odnosa: iako različiti po mnogo čemu, Marko i Viktor su te razlike prevazišli i postali najbolji prijatelji. Razumevanjem, međusobnim poštovanjem i uvažavanjem različitosti oni su izgradili jedan bogat i jak prijateljski odnos, kao što se i njihove priče, uprkos tome što imaju odnos teze i antiteze, međusobno dopunjavaju u stabilnu celinu romana. S druge strane, iako je u slučaju ovakvih tema teško ne zauzeti stav, autor je odoleo iskušenju i ostao nem. On niti kudi, niti hvali, on je jednostavno prepustio svojim junacima, Marku i Viktoru, da budu glasovi svoje generacije. I pored moderne pošasti žargonizacije književnosti i potrebe loših i osrednjih pisaca da se dodvoravaju mladima, iako nikako ne mogu da isprate aktuelni sleng koji se menja gotovo na mesečnom nivou, roman Boje drugarstva je odoleo ovom iskušenju i zadržao potreban nivo književnog jezika. S druge strane, to nije ni oveštali jezik prašnjavih knjiga, stran i neblizak današnjim tinejdžerima. To je savremeni razgovorni stil, spontan, gibak u svojoj prilagodljivosti, uljudan i sposoban da izrazi kompleksne unutrašnje svetove, još uvek nedefinisane i zbrkane emocije, razmišljanja i stavove tinejdžera.

Optimistično verujemo da će roman Boje drugarstva sam sebi prokrčiti put i privući pažnju generacije koja odrasta uz TikTok, Instagram, četovanje i skrolovanje fotografija. Tome će svakako doprineti i realistične i dinamične ilustracije akademskog slikara i ilustratora Igora Krstića, koje su u funkciji prepoznavanja i identifikacije mladih čitalaca, naviknutih na vizuelne sadržaje, sa likovima ovog romana. Međutim, Boje drugarstva i te kako mogu biti i literatura za odrasle. Ne samo da će ih podsetiti na njihovo odrastanje, na vreme kada se na diskriminaciju, toleranciju i vršnjačko nasilje nije mnogo obraćala pažnja, već će ih naterati da se zapitaju gde smo kao društvo zastranili i šta se, ako ništa drugo, u okviru porodice i individualnog vaspitanja može učiniti kako bi nam deca odrastala zdravije, kvalitetnije i srećnije.